Sasvim osobno

loša odluka jer propuštaš povratak na jedno ‘sasvim posebno’ mjesto. zamisli vječnost u 2006. slično kao u filmu s b. murrayem ‘beskonačan dan’. vidio bi ja tebe nakon tjedan dana u jednom danu ili nakon 5 života u jednoj godini

"Sretna sam što sam se maknula iz nje!”

MOžDA ta 2006 i nije bila tako loša. Što ako će 2007 totalka podbacit pa ispadne da je paraskop u pravu. Da se ne treba pretjerano batrgati i koprcati jer upadamo dublje u živčani pijesak. Postoji i sintagma ‘dobra stara vremena’. Ma kako loša bila ipak su moja, ja sam ih proživio i obilježio svoj vrijeme/prostor kao što pesek obilježava svoje drvo znamo kako…
Postoji priča o žapcima koji su plovili rijekom na deblu. Pred njima je bio strašan vodopad. Odjednom jedan žapac odluči prekinuti agoniju i otisne se prema obali. Svi žapci zakreketaše ‘Kreee krEeEE kRrRe’ (prijevod=/kamo ćeš! možda nećeš uspjeti doplivati do obale!). U sljedećem momentu ih je vodopad progutao, a ovaj odvažnik se dočepao obale. Šteta je samo što je obala bila puna roda i zmija žabojedaca. Kad je nekome suđeno, suđeno mu je…

Čini mi se da je Paraskop dao naglasak na to da neće slaviti ni rođendane ni nove godine, jer razloga za slavlje nema. Godine svejedno prolaze, čekali ih mi ili ne, slavili ili ne. Pitanje je koji je smisao slavljenja starenja?

i ja sam odavno prestala slaviti rođendane… ne zato što ne volim druženja s prijateljima, već zato što me rođendan i godine koje prolaze podsjećaju na starost i neizbježan kraj.
i oni koji kažu da ima nešto ponosno, mudro i divno u staraca i starosti, pričaju tek bajke.
što ima lijepo kod inkontinencije, zaboravljivosti, bolovima raznih vrsta, neaktivnosti… što je lijepo u tome kad ti je prijatelja više na groblju nago živih, pa te se više i oni ne sjećaju, kad te se obitelj želi riješiti i ako imaju love šalju te u dom…
umrijeti sam i napušten! ponosan i čvrst! to su, kažu, radili nekad u Japanu. kad bi vidjeli da više odmažu nego pomažu, starci su odlazili u planinu i čekali kraj. možete li zamisliti takvo umiranje?
u nas ostavljaju magarce, koji odsluže, na nekom otoku blizu Šibenika da uginu sami.
kakvi smo mi to ljudi? jesmo li ljudi?
malo sam nabrijana jutros, zar ne?
no, evo sviće zora… bit će valjda i nešto dobro danas svima nama

Ne susretnu se svi ljudi sa starošću (npr. oni koji umru mladi). No svi se susrećemo sa smrću. To što se razlikujem od magarca (po svjesnosti – koju bih ja radije zvala kombinacijom svijesti, uma savjesti, duše, duha), ne čini me uvijek sretnom. Stara je uzečica da su blaženi oni u neznanju. 
Što je kraj, a što početak – sad je već to prešlo u spekulaciju i filozofiju. Sanjamo li ovo, ili ćemo biti budni kad umremo? Dokazati išta u tom pogledu je još uvijek nemoguće. Tu se slažem s Decartesom. Est sum, ergo est mundus, ergo est deus.
Ubrojila bih sebe između materijaliste, cinika i modernom skeptika.
Svijest, um, pa čak i duša razvijaju se pomoću tijela i kroz njega. Tijelo mi je potrebno da doživim svijet(osjetila putem živaca šalje podražaj u um, mozak, stvara se kemijska reakcija ... a sve to djeluje i na naš duh, dušu – pa smo tužni, veseli, razočarani .. ). Isključiti tijelo od svijesti je iluzorno, ali i obratno. Kad tijelo nema svijesti tek je hrpa kemijskih spojeva koji bi se mogli prodati za 2-3 kn. O nekakvim drugim oblicima života nemamo dokaza. Sve su to tek vjerovanja i spekulacije, želja ovog jadnog čovjeka da nadvlada svoju prolaznost i ništavnost, da razvije nadu u nagradu i kaznu…